40 GENERACIJA BOSANSKE KRALJEVSKE LOZE MAĐARSKOG PRINCA BORIČA - OSNIVAČA KOTROMANIĆA

Loza Omerbašića predstavlja direktne (muškom linijom nasljeđivanja) potomke prvog vladara Bosne Vicekralja Boriča (mađ.: Borics ; Borisz; Boris) (1141-1173), princa i najstarijeg (i od oca nepriznatog) sina mađarskog kralja Colomana (Kálmán, 1095-1116), te zajedničkog pretka svim domaćim suverenima Bosne. Istovremeno, Omerbašići su pleme Boričeve loze Berislavića. Da je Borič rodonačelnik Berislavića tj. Kotromanića vidi se iz heraldike  njihovog grba pronađenog 2003. u arhivi groblja Mirogoj u Zagrebu (slika desno), koja je očito kraljevska i to od prije 13.v: istureni vertikalno-šipkasti vizir profilno položene kacige sa purpurnim nojevim perima, nebeske zvijezde na štitu, bojni buzdovani, držači vrlo kompleksne forme i dr. Takve su se insignije u to doba smjele dodjeljivati isključivo najvišem engleskom plemstvu u Britaniji, a na kontinentu najvišem plemstvu i to samo u izuzetnim slučajevima. Pored toga, Boričev plemićki tj. grb dinastije Berislavić sadrži obrnuto položenu gredu (eng. bend sinister) kao rijedak heraldički simbol rezervisan isključivo za vanbračno rođene prinčeve, što u doba Boričeve Evrope nije imalo pravnu težinu nego je kulturološki služilo kao tema za uveseljavanje tj. potvrda kraljeve "sposobnosti" (muškosti). [Fox-Davies and Johnston, 1909]. Tu su još i gornje polje crvene boje u značenju ratnika, te donje polje plave boje u značenju pravednika.

Borič je zadavao ogromne probleme čak trojici mađarskih kraljeva, pokušavajući kao Kálmánov prvorođeni i zakonito začet sin vratiti prijestolje Mađarske. Smrću Kralja Bele II 1141, Belin sin Geza II, prestrašen Boričevim odredima koji su se spremali Boriča ustoličiti za kralja, okupi većinu mađarskog plemstva oko sebe i svojih regenta, te na brzinu organizovaše krunidbu samo 3 dana nakon očeve smrti - čime natjeraše Boriča da se povuče. U zamjenu, Geza dade Borisu u vlasništvo Bosnu tj. Ilirske provincije, koje su od 1137 nominalno pripadale Gezinom bratu 6-godišnjem Princu-djetetu Ladislavu II. Po preuzimanju Bosne, Borič svoju dinastiju nazva Kotromanić - od lat. coutor + romani ("saveznici Rima"). Mađarski dvorski istoričari, u ovom slučaju najpouzdaniji tj. primarni istorijski izvor, poput čuvenog mađarskog istoričara i političara Bálinta Hómana [1940] nedvosmisleno govore o tome da je Borič osnivač države Bosne, te za bana Kulina navode da je "Banus Culinus, Borichii filius" (Ban Kulin, sin Boričev) [Katona, 1781], itd. [von Palm, 1785], [Nagy, 1823], i dr.  Ova istina (o tome da su Boris i Borić ista osoba, te da je Kulin sin Borićev tj. Borisov) se dugo i vješto skrivala pomoću kvazinauke podmetane od strane istoričara službenog Beograda i Zagreba. Umjesto istine, u i o Bosni podmeću se drugorazredne "studije" - nebuloze tipa "malo se zna" ili čak "ne zna se. Nisu rijetka ni proizvoljna tumačenja poput onog koje je dao jezuitski novinar i bivši agent CIA-e Noel Malcolm, a kog su kontrolirani mediji proslavili i njegove tj. službene rimske kvaziistorije o Bosni te Kosovu (naručeni duo) nametnuli na pijedestal istoriografije za region... Detaljnije o Boriču možete pročitati na našoj Wikipediji.

Pravno gledano, Boris Kalamanos vlada Bosnom kao svojim vlasništvom, a pod bosniziranim vladarskim imenom Borić. Njegov sin Konstantin Kalamanos koji je do tad bio guverner Cilicije (današnja Turska) po smrti Borića vladaće Bosnom pod bosniziranim vladarskim imenom Kulin. Srpski i hrvatski istoričari odani Rimu odnosno kreatorima zamke Zavadi-pa-vladaj, vijekovima nastoje cenzurisati istinu da su Borić i Boris jedna te ista osoba jer mađarsko porijeklo suvereniteta Bosne poništava pravni zahtjev i Srbije i Hrvatske na Bosnu, čime nestaje i glavni uzrok vječnom sukobu Srba i Hrvata - ovdašnjih "indijanacapijuna Rimu za održavanje Ilira iscjepkanim dakle slabim.

Sveti rimski imperator Sigismund pokušaće masakrom većine bosanskog plemstva na Doboru 1408 (koji je prema njemačkim kraljevskim istoričarima, uz neviđena divljanja i vještičarske rituale, trajao nekoliko dana i noći) istrijebiti Boričevu lozu kao preostali ogranak tada već izumrle Svete mađarske dinastije Árpád (osnivača Mađarske) - pretendenata na oba Sveta carska prijestolja tj. i Rima i Bizanta. Tada se mislilo da bi Izdanak Árpáda mogao ponovo ujediniti dvije Crkve, što resursa uvijek gladna rimska oligarhija - koja je Sigismunda i ustoličila - nije htjela dopustiti od raskola kršćanstva koji su uzrokovali spletkama 1054... Međutim, svi mađarski kraljevi nakon toga su ponovo bili potomci osnivača Mađarske, Árpáda.

Omerbašići su nastali islamizacijom potomaka prošlog prijestolonasljednika Bosne, Srbije i Hrvatske, Princa Stjepana Berislavića. On će postati nasljednik Ilirije gašenjem Boričeve dinastije Kotromanića.  Ubistvo Berislavića naredio je sultanov unuk Husrev, kad mu Stjepan 1535 odbi ultimatum da abdicira. Sultan je u dogovoru sa čuvenim zlikovcem papom Bordžijom doveo u Bosnu stotinjak sefardskih familija " protjeranih iz Španije" a ustvari plaćenika - da budu "elita za novac" tj. administracija za vršenje poslova uprave i sudstva umjesto domaće vlastele koju Bordžija namami Husrefu u klopku u Sarajevo na "sabor" 1500 gdje ih ovaj masakrira. (Dovlačenje strane plaćeničke administracije u pokorenu zemlju umjesto pobijene domaće elite, bila je geotaktika starih Rimljana.) Ušančene u sarajevske mahale, ove familije (nekad sefardske a danas "velikomuslimanske", "mladomuslimanske" i sl. epiteti za naivne) i danas provode geostrategiju rimske oligarhije (današnjih finansijera katoličanstva) za "Balkan" - kako sofistički zovu okupiranu Iliriju.

Za razliku od demokratije, u kojoj se narodi svake četiri godine igraju "Ruskog ruleta", kraljevina je najprirodniji oblik društvenog uređenja jer garantuje očuvanje suvereniteta monarha i naroda nad teritorijom. Najveća laž u vezi s monarhijom je da "košta puno" i da su "kraljevske porodice paraziti koji žive na račun naroda. U kraljevini je međutim samo jedna porodica kraljevska (uz to samo je jedna "glava u kući", a temelji "kuće" na čvrstim nogama), dok u demokratiji "kraljevskih porodica" ima barem koliko i političkih stranaka odnosno "lidera", potom poslovnih mega-tajkuna, velikih bankara, itd.  I svaka vuče na svoju, a ne na zajedničku stranu! Austavne (slobodne) monarhije su kost u grlu Rimu i Britaniji, čija neprestana borba za prevlast nad svijetom, usljed takve prisilne ravnoteže odnosa snaga, čini i osnov tzv. međunarodnog pravnog poretka i u sklopu njega dinastičkog prava - nadsistemskog iliti prava svih prava.

NASLJEDNO KRUNSKO PRAVO

Omerbašići drže primarno pravo na prijestolja Bosne, Hrvatske i Srbije - jednom rječju Ilirije. Za Srbiju još postoji i pretenzija potomaka "Karađorđa", trgovca (i masona) iz 19. vijeka, prvi put postavljenih na tron u 20. vijeku, radi očuvanja interesa britanske dinastije na Balkanu. Taj je interes u održanju mita o "slavenstvu" Balkanaca (sofizam za Ilire) čime nas se drži u mentalnim okovima da se ne bismo ponovo ujedinili po biološkoj osnovi kao ILIRI. Osim što su se Karađorđevići abdikacijom (dvostrukom - prvo Hitleru pa onda i Titu) Petra II odrekli prava na tron, oni nisu ni u direktnoj krvnoj vezi sa osnivačem Srbije Nemanjom, za razliku od Boričevića: katolički vitez Stefan Nemanja (Stephanus Neemanus) kog je papa vjerovatno poslao da osnuje Srbiju u istoj geostrategiji u kojoj je i Boriča poslao da osnuje Bosnu, bio je Boričev ratni drug i zet pošto je oženio Boričevu kćer Anu. Takođe, majka Stjepana/Stefana Berislavića bila je zadnji nosilac prava Nemanjića na krunu Srbije kog je naslijedila od svog muža po njegovoj smrti te prenijela Berislavićima u koje se preudala. Igra oko Bosne "zapela" je usljed istorijskih okolnosti (slabljenja samog Rima zaokupljenog unutrašnjim sukobima sa imperatorom Barbarossom), pa će iscrtavanje "parcele Bosna" dobiti zamah tek s Kotromanićima (lat. coutor Romani tj. saveznici Rima).

Tako u geotaktici zavadi-pa-vladaj, Rim okupiranu ILIRSKU IMPERIJU isparcelisa na "Bosnu", "Hrvatsku" i "Srbiju" na lukav način dugoročno - pošto se krvna srodstva poput onog između Boričevića i Nemanjića zaborave već nakon par generacija i sve što ostaje su nove "parcele" tj. male nestabilne zemlje i geopolitički nezreli pijuni (umjesto da budu ujedinjeni divovi!) - tj. laka meta za rimskog geopolitičkog "šahistu" koji ih tako s lakoćom periodično navodi da se međusobno sukobljavaju, što traje do dana današnjeg.

KONVERZIJA BORIČEVIĆA NA ISLAM - LOZA OMERBAŠIĆA

Otomanska invazija 1463. nije označila nikakav “pad Bosne”, već haos i anarhiju. U takvoj situaciji komandu nad vojskom preuzima kraljevska loza Boričevića Berislavića, te čvrsto drži sjever i zapad Bosne. Mađarski kralj Corvinus pokušava iskoristiti nered pa 1471. dodjeljuje isprazan naslov “Kralja Bosne” mađarskom plemiću vojvodi od Transilvanije i grofu sremskom Miklóšu Újlakiju. Ovaj svoju papirnatu titulu drži do smrti 1477, nikada i ne posjetivši Bosnu. Otomani su bili nemoćni da uspostave okupacionu upravu u zemlji bez obrazovanog sloja i suočeni s narodom odlučnim da se svim sredstvima odupre okupaciji kao i toliko puta u prošlosti. Stoga u odgovoru na Corvinusov potez, sultan ima samo toliko stvarne moći u Bosni da umjesto vlastite administracije i on imenuje svog lažnog kralja, 1472. Bio je to Matija Vojsalić iz loze Hrvatinića koja je bila na izmaku jer je Matija bio njen zadnji izdanak i nije imao nasljednika. Ovo je sultanu odgovaralo jer je Vojsalića činilo savršenim izborom za prelaznu upravu koja bi tako bila autohtona bosanska, a po smrti Vojsalića bi “prirodno” prešla na Otomane. Sultan tako imenuje Matiju “Kraljem otomanske Bosne”. Međutim, ubrzo ga isto tako i razvlašćuje, nakon što se ovaj uroti s Corvinusom protiv okupatora. Nijedan od dva isprazna “vladara” nije nikada preuzeo vlast. Bosna pod prijestolonasljednicima Berislavićima ostaje prinčevat do 1527, kad Otomani napokon uspijevaju oformiti prvu okupacionu administraciju, tzv. eyalet Bosna, kojim upravljaju Sefardi zamaskirani u “begove”.

Nakon smaknuća Stjepana Berislavića, nema tragova njegove loze pod tim prezimenom u Bosni, iako su Berislavići bili izrazito paternalna porodica s tradicionalno brojnim muškim potomstvom i odličnim porodičnim vezama širom Evrope. Da su njegovi potomci konvertirali na islam, vidi se iz činjenice da je ubrzo po Stjepanovom ubistvu, Sveti rimski imperator Ferdinand prenio naslov despota Srbije privremeno na Pavla Bakića iz druge porodice, a po Bakićevoj smrti 1540. čak ugasio titulu srpskog despota. Osim toga, u čuvenom Fojničkom armorijalu (grbovniku) Berislavići su jedina moćna bosanska plemićka porodica koja u isti nije uvrštena – kao da nikada nije ni postojala. I premda Crkva (preciznije: Franjevački red) zvanično datira taj, u regiji jedinstven, grbovnik u 1340. godinu, sumnje u tačnost ovog datiranja su se pojavile kad je Crkva (Franjevci) odbila zahtjeve za naučno datiranje Grbovnika metodom ugljika C14. Iako je moguće da je Crkva ustvari izopćila Berislaviće kao prve plemiće koji su prišli Otomanima (u oružju), o tome ipak nema traga. Naprotiv, znajući kakav su lavovski doprinos dali u borbi za slobodu, vjerovatnije je da su izostavljeni po nalogu Crkve da bi se prikrio trag prijestolonasljednoj lozi te je na taj način sačuvalo u okruženju smrtnih neprijatelja, ili su to Franjevci učinili po nalogu svog osnivača Londona a u interesu otomanske okupacije čiji je London, preko Reda vitezova zmaja, bio glavni sponzor.

Vojvoda dubočki Ivan Omerbašić pojavljuje se u crkvenim dokumentima 1700. Ovo znači da se Omerbašići nisu naselili u Bosnu s otomanskim upadom, jer kršćanska titula vojvode ili kneza nije postojala pod Otomanima, niti je bila tradicionalno muslimanska. Poznati su slučajevi zabune oko titula tog doba, ali isključivo u spisima stranih putnika. Stoga je Ivanova titula predstavljala ispraznu tradiciju održavanu među islamiziranim katolicima. Upavši u Bosnu, Otomani stimulišu preseljavanje velikog broja svojih strateških saveznika Srbijanaca u Slavoniju i u Bosnu, istovremeno prisiljavajući ili podmićujući katolike da se obrate na islam. Dokumentovano je da jedino Srbijanci nisu morali prelaziti na islam, osim onih s vojničkom karijerom. Također, miješana imena u to doba obično nisu bila takva da je ime bilo kršćansko a prezime muslimansko, već uglavnom obrnuto, npr. Hasan Paša Predojević, Mahmud Paša Anđelović i sl. Također, muslimani pod Otomanima nisu imali razloga prelaziti sa islama, a oni u vojsci na to nisu smjeli ni pomišljati. Najmanje jedna naučna studija utvrdila je prijedlog porodičnog stabla Omerbašića, našavši ne samo da se oni prvi put pojavljuju sredinom XVI vijeka tj. kada bosanski Berislavići “nestaju”, nego i da su bili većinom visoki oficiri u otomanskoj vojsci – u najboljoj tradiciji loze Boričevića Berislavića.

Prezime Omerbašić (probizantski pisano) tj. Omerbassicci (romanizirano) tj. Omerbashich (anglizirano), jest kovanica od "Omer" i "Basha". Neturcima tog vremena to je na semitskom značilo prvorođeni kralj (na arapskom, te hebrejskom) u značenju osnivač dinastije. S druge strane, Turcima tog doba ovo je naprosto značilo "gosp(od)ar Omer", a prema novijim tumačenjima turskih lingvista baş u srednjovjekovnoj upotrebi je bilo izvedenica od "beşe" tj. "princ" [Tietze, 2002]. Izbor prezimena Omerbašić kao novog prezimena loze Berislavić tako predstavlja historijsko prilagođavanje s ciljem zametanja traga, kao što npr. anglosaksonska vladarska loza Britanije s vremena na vrijeme promijeni naziv svoje vladajuće dinastije. Inače Dubočac je bio jedno od sedam vojvodstava Stjepana Berislavića. Čitav brodski kraj zajedno s Dubočcem pada u ruke mađarskog grofa Erdödya, 1691. Do tada je cijela bosanska strana loze Berislavića bila prešla na islam, pošto su sve druge grane Boričevića ili ostale u današnjoj Hrvatskoj i Mađarskoj, ili izumrle. Niko ko je izbjegao u egzil u Mletačku republiku pred invazijom, nije bio plemićkog roda. Plemstvo koje nije pobjeglo pred agresorima, na kraju je svo prešlo na islam, skupa sa oko 40000 stanovnika Slavonije.

Pred mađarskim oslobađanjem Slavonije 1690-ih, Omerbašići, zajedno s većim brojem drugih islamiziranih katolika, sele u smjeru Posavine, srednje Bosne i Podrinja. Prvonasljednik je s porodicom naseljen u prvi, drugonasljednik u drugi, a trećenasljednik u treći region. Ovo se vidi i iz činjenice da su u Srednjem vijeku najmlađi sinovi kralja redovno zaređivani u svećenike, a podrinjski Omerbašići su tradicionalno (muslimanski) svećenici, npr. danas Šefko Omerbašić, glavni imam Hrvatske. Ovim se štitila loza od gašenja usljed upada sa istoka, što ukazuje na razvijenu moć strateškog razmišljanja (vojno) izuzetno obrazovanih Berislavića. Ivanovo učešće u prisilnim seobama kao i njegovo visoko porijeklo, činili su ga pogodnim historijskim svjedokom. Tako je svoje svjedočenje o seobama i potpisao, 22. januara 1700. Taj dokument se čuva u franjevačkom samostanu sv. Augustina, u Velikoj, R Hrvatska. U njemu vojvoda Ivan Omerbašić svjedoči o 6-oj ekonomskoj seobi iz 1686, kada se, također pod vodstvom Franjevaca, veliki broj bosanskih katolika seli u Srijem. Nije međutim svjedočio i o seobi pred Mađarima koja se zbila nekoliko godina nakon 6-te, što bi moglo značiti da je bio tradicionalni katolik koji je mađarsko oslobađanje Slavonije prirodno vidio kao pozitivan ishod. Također, drugi od tri supotpisnika bio je kapetan kobaški Ivan Sekula; Kobaš je bio drugo od sedam vojvodstava Stjepana Berislavića i susjedno Dubočcu, a svi su bili na širem potezu Brod-Derventa.

Treći i posljednji potpisnik bio je niko drugi do poglavar Katoličke crkve u Bosni, biskup đakovačko-bosansko-srijemski. Sveta stolica je naime 1252. preselila Bosansku biskupiju iz Sarajeva (Vrhbosna) u Đakovo, pod pritiskom satanističke sekte bugarskog popa Bogumila koji lokalno stanovništvo navode na nasilje prema katoličkom svećenstvu. Bilo je to prvi put nakon 1070. (kad je katoličanstvo zvanično stiglo u Bosnu) da je Biskupija bila prisiljena seliti se. Papa ujedinjuje Bosansku i Srijemsku biskupiju 1773, a treća transformacija bila je 2008, kad papa formira Đakovačku nadbiskupiju. Iz ove historijske važnosti Đakova kao sjedišta katoličkog poglavara za Bosnu, prozilazi i historijska važnost trećepotpisanog, odnosno najviši nivo koji su i ostali potpisnici svjedočenja morali imati, tj. riječ je očito bila o kraljevskom nivou. Naime, Biskup primat jedne kršćanske zemlje u historijskom svjedočenju takvog kalibra bio bi prirodno u društvu monarha ili prijestolonasljednika. Vojvoda Ivan Omerbašić tako je pripadao najvišem katoličkom plemstvu Bosne. Naučni radovi koju su iznijeli gore pomenute sumnje u datum nastanka Fojničkog grbovnika, navode kao vjerovatnije vrijeme njegovog nastanka upravo doba zadnje prisilne seobe. U tom slučaju i taj grbovnik je kreiran ne radi onoga što je trebao sadržavati, već radi onoga što nije.

Omerbašići nisu mogli biti konvertiti neplemićkog porijekla, pošto su već sredinom XVI vijeka držali visoke položaje u otomanskoj vojsci, pa su najviše vojno obrazovanje morali steći prethodno, a ono je u kršćanskoj Evropi bilo dostupno jedino (katoličkom) plemstvu. Osim toga, vojvoda Ivan Omerbašić je gornjim svjedočenjem potpisao jedan zvanični dokument Crkve, pa još historijskog značaja, koristeći nepostojeću titulu vojvode. Ovo Crkva ne bi dopustila osim ako i sama nije priznavala (katoličko) plemićko porijeklo potpisniku. Npr. Omerbašića džamiju, centralni islamski objekat u Crnoj Gori, izgradio je 1622. Omerbašić koji u Baru danas ima svoju ulicu i koji je bio “plemić i podanik katoličkog biskupa” što ukazuje na njegovo kraljevsko katoličko porijeklo.

Prema naučno dokumentovanom predanju stanovnici pomenuta tri regiona uistinu njeguju sjećanje da su u svoje današnje krajeve došli iz okoline Broda, odnosno sve tri grane Omerbašića potekle su od tri brata koji su se naselili u pomenuta tri regiona. Telefonski imenici (kao validni izvori demografskih informacija) danas pokazuju da su od preko 200 domaćinstava Omerbašića u cijeloj zemlji, praktično svi koncentrisani u Odžaku, Tešnju i Ustikolini. Istovremeno, u Bosni nema domaćinstava Boričevića ni Berislavića. Imenik za Sarajevo nije relevantan za demografsku analizu u ovom slučaju, jer glavni grad privlači ekonomske migracije iz cijele zemlje, te zato što su ratna djejstva 1992-95. rezultirala velikim unutrašnjim raseljavanjem. Prema studiji OSCE-a iz 2004, preko 60000 podrinjaca se nakon 1992. doselilo u Sarajevo, pa većina Omerbašića koji danas žive u Sarajevu također dolazi iz Podrinja.

Kompletan članak možete pročitati na Bosanskoj Wikipediji rojalista...

 

Bibliografija - literaturaAdams, John Quincy. Letters on Freemasonry. Rivercrest Publishing (reprint from 1833), 2001

Atwill, Joseph. Casear's Messiah: the Roman conspiracy to invent Jesus, 2nd ed. (The Roman origin of Christianity), 2005

Bader, H., Balser A. Bosnia forests assessment: using Satellite Remote Sensing to foster inter-entity cooperation in Resources Management. US Institute of Peace Workshop in Virtual Diplomacy, Nov. 17, Washington DC, USA, 2000

Bojanovski, Ivo. Razdoblje rimske uprave u Visokom i okolini kroz historiju (Prvi dio: predhistorija, antika i srednji vijek). Visoko, 1984.

Borogovac, Muhamed. Rat u BiH - Politički aspekti. Narodni list, Zadar, R Hrvatska, 2000

Bosna Franciscana 10, 17. Franjevačka teologija, Sarajevo, 2002

Boyle, Francis. The Bosnian People Charge Genocide: Proceedings at the International Court of Justice Concerning Bosnia V. Serbia on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide. Aletheia Press/Creation Books, 1996

Boyle, Francis. Expanded Resume, p.3, 2009. http://www.law.uiuc.edu/faculty-admin/documents/vitae/boyle.pdf

Bragg, Edward. Illyrian Piracy - Ancient Endemic or Historical Construct? The Classics Journal of the University of South Africa - DAEDALUS, 5, 2005

Bury, John Bagnell. The Treatise De administrando imperio. Byzantinische Zeitschrift 15(2):517–577, 1906

Bury, John Bagnell. The Ceremonial Book of Constantine Porphyrogennetos. English Historical Review 22:209–227, 1907

Bury, John Bagnell. History of the Later Roman Empire, Macmillan & Co., 1923

Buturac, Josip. Župe arhiđakonata Since. Croatia sacra, 2. Zagreb, 1931

Cameron, Averil. Procopius and the Sixth Century. Duckworth, London, 1985

Chossudovsky, Michel. Dismantling Yugoslavia, Recolonising Bosnia. CA Quarterly, Spring, Frontline 13:5, 1996

Csánki Dezsõ. Magyarország tortenelmi: földrajza a Hunyadiak korában, Budapest, 1894

Csánki Dezsõ. Korosmegye a XV-ik szazadban. Budapest, 1893

Ćorović, Vladimir. Historija Bosne. Beograd, 1940

Ćorović, Vladimir. Ban Borić i njegovo pleme. Glas SKA 182. Beograd, 1940

Dale, P.F. and J.D. McLaughlin. Land administration. Spatial Information Systems and Geostatics Series. Oxford University Press, Inc., Oxford UK, 1999

de Kalt, Marcus. Chronica de gestis Hungarorum. Corvina Press, Budapest, 1969

Diplomatički zbornik. III.-XV. Zagreb, 1905-1934

Diplomatički zbornik, sv.I L-XV

Draganović, Krunoslav. Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog iz godine 1630. Croatia sacra 7. Zagreb, 1934

Duišin, Viktor Anton (conte). Heraldički zbornik, 1. tom

Đaković, Luka. Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. Globus Zagreb, 1985

Engel, Pal. Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary 895-1526. I. B. Tauris, 2001

Evans, James. Procopius. Twayne Publishers, New York, 1972

Fact Sheet. Regional Centre Sarajevo Publication No.47: The Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE), 2010

Ford, Henry. The International Jew: The World's Foremost Problem. Kessinger Publishing (reprint from 1920), 2003

Fox-Davies, Arthur Charles and Graham Johnston. A Complete Guide To Heraldry. London: TC & EC Jack, 1909. Vidi naročito: Pog. o vanbračno rođenim prinčevima, str. 508.

Glasnik biskupija bos. i sriemske, Đakovo 1887

Graham, Wendy. Gothic Elements and Religion in Nathaniel Hawthorne's Fiction. Tectum, 1999

Großer Atlas zur Weltgeschichte, Westermann Verlag

Hacker, Joseph. Ottoman policies towards the Jews and Jewish attitudes towards Ottomans during the Fifteenth Century; in "Christians and Jews in the Ottoman Empire" vol. 1, The Central Lands, ed. E. Etkes, B. Lewis. Holmes and Meier - New York, 1982

Halilović, Sefer. Lukava strategija. Matica, Sarajevo, 1998

History of Sarajevo, 2010. The Union of Central and South-Eastern European Capitals

Bálint Hóman, 1940. Geschichte des ungarischen Mittelalters. Publisher: W. de Gruyter, pp. 399.

Hrvatska enciklopedija, sv.III:84, 373-376

Hrvatska enciklopedija, sv.III:84&375

Hrvatska enciklopedija, sv.III:375

Ibrahimagić, Omer (Ed.) Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova. Fakultet političkih nauka Sarajevo, 1996

Imber, Colin. The Ottoman Empire, 1300-1650: The structure of Power. Houndmills, Basingstoke, Hampshire, UK: Palgrave Macmillan, 2002

Inalcik, Halil. The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600. Trans. Norman Itzkowitz and Colin Imber. London: Weidenfield and Nicholson, 1973

Intelligence Report: Bosnia and Herzegovina, Confidential report No. 10, February. Historical section, Foreign Office UK, 1919

Intervju: Britanski ambasador Metju Rajkroft, Oslobođenje, Sarajevo, 18/04/2007

Jugoslovenski istorijski časopis 1:4. Savez društava istoričara Jugoslavije, Beograd

Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio prvi - Stjepan Berislavić Vrhrički i Malomlački). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 20:125-164, 2003

Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio drugi - Nasljednici Stjepana Berislavića tijekom 16st.). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 21:119-181, 2003

Juzbašić, Dževad. Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Källayeve ere, ANUBiH Djela XLVIII/28, Sarajevo, 1974

Kajan, Ibrahim. Katarina kraljica bosanska. Bosanska riječ, Tuzla, 2004

Karbić, Marija. Rod Borića bana: primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet. Zagreb, 2005

Karbić, Marija. Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija, primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije. Povijesni prilozi 31:71-85, 2006

Katona, István. Historia Critica Regum Hungariae: Ex Fide Domesticorum Et Exterorum Scriptorum Concinnata. Stirpis Arpadianae ; T. 4, Complectens Res Gestas Stephani III. Ladislai II. Stephani IV. Belae III. Emerici, Ladislai III. Published by Weingand Et Koepf, 1781. str.48, str.581.

Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća (Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga 1527-1740). Matica hrvatska, 1975

Klewitz, Hans-Walter. Reforpapsttum und Kardinalkolleg. Darmstadt, 1957

Koprivčević, Joza. Slavonski velikaši kao politički faktor u Bosni na kraju Srednjega vijeka. Napredak, Sarajevo, 1936

Koprivčević, Joza. Borbe Turaka za Brod na kraju XVII. vijeka. Posavska Hrvatska I:5, Slavonski Brod, 1939

Kujović, Dragana. Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori. Almanah, Podgorica, Crna Gora, 2006.

Kužić, Krešimir. Osmanlijski zapovjedni kadar u tvrđama Klis, Lončarić i Kamen oko 1630. godine. Zb.Odsjeka povij.znan.Zavoda povij.druš.znan. 23:187-214, HAZU, 2005

Laszowski, Emilij. Habsburški spomenici. I&II. Zagreb, 1916

Le Goff, Jacques. Medieval Civilization: 400-1500 A.D. Blackwell Publishers, 1988

Levy, Avigdor. The Jews of the Ottoman Empire. Darwin Press, 1994

Lewis, Bernard. The Jews of Islam. Princeton University Press; First Edition, 1987

Lieven, Anatol. Lord Salisbury: a model for aspiring imperialists. The National Interest 53:75, 1998

Lovrenović, Dubravko. Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje. Bosna Franciscana 21,XII:172-202, Sarajevo, 2004

Macaulay, Thomas Babington. The History of England. Penguin Classics, 1979

Magocsi, Paul Robert. Historical Atlas of Central Europe (2nd ed.) Seattle, WA, USA: Univ. of Washington Press, 2002

Mesić, Matija. Pleme Berislavića. Rad 8. Zagreb, 1869

Mesić, Matija. Građa mojih rasprava u »Radu«. Starine V. Zagreb, 1873

Molnár, Miklós. A Concise History of Hungary. Cambridge University Press, 2001

Möller, T, Adler, D. Prijedlozi za rješenje problematike zemljišnih knjiga u Bosni i Hercegovini. GTZ Sarajevo, 2000

Müller, Anne. Conflicting loyalties: the Irish Franciscans and the English Crown in the High Middle Ages. Proceedings of the Royal Irish Academy 107C:87–106, 2007

Nadilo, Branko. Utvrde. Građevinar 56,12:775-783, 2004

Nagy, Pál. Historia pragmatica regni Hungariae diplomatibus, et scriptorum testimoniis illustrata, auxiliaribusque scientiis aucta. Published by Trattner, 1823. str.289

O‘Donoghue, J, Goulding, L., Allen, G. Consumer Price Inflation since 1750. Economic Trends 604:38-46, 2004

Pavić, Emerik. Ramus viridantis olivae. Budim, 1766: Paraphrastica et Topographia Exposito Prov. Bosniae Arg., Franjevački samostan sv. Augustina, Velika, Hrvatska, 1730

Petritsch, Wolfgang. My message to the people of Bosnia-Herzegovina. Speech before the UN Security Council November session, New York, 1999

Pitcher, Donald Edgar. A Historical Geography of the Ottoman Empire. Leiden, Netherlands: E.J. Brill, 1972

Registres du Conseil de Geneve

Rigby, Stephen Henry (Ed.) A Companion to Britain in the Later Middle Ages. Wiley-Blackwell, 2003

Rycroft, Matthew. Medijski nastup u Banjoj Luci, Novinska agencija SRNA 01/01/2007

Sansovino, Francesco. Della Origine et de Fatti delle Famiglie Illvstri d'Italia, 1582

Sardon, Jean-Paul. Demographic Change in the Balkans Since the End of the 1980s, Population, 13,2:49-70, 2001

Simms, Brendan. Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia. Penguin Publishing, 2002

Smičiklas, Tadija. Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II.. Zagreb 1891

Soloviev, Alexandre V. Les emblèmes héraldiques de Byzance et les Slaves, Dans: "Seminarium Kondakovianum" t.7:119-164. Prague, 1935

Soloviev, Alexandre V. Les armoriaux illyriens et la famille Ohmuchievich ; p. 211-219, ill. Dans: Recueil du IXe Congrès international des sciences généalogique et héraldique. Berne, 30 juin – 6 juillet, 1968

Starine, XVII., XXX., XXXVI. Zagreb, 1885, 1902, 1918

Stavrianos, Leften Stavros, Stoianovich, Traian. The Balkans since 1453. New York University Press, 2000

Šišić, Ferdo. U: Hrvatski saborski spisi, I., II. Zagreb, 1912, 1915

Tietze, Andreas. Tarihi ve Etimolojik Türkiye Türkçesi Lugatı (meaning of "başa" in Turkish). Simurg Kitapçılık, 2002. ISBN 978-975-7172-56-7, pp.290.

Vitezović, Pavao Ritter. Bosna Captiva. U: Kronika aliti szpomen vsega szvieta vikov. Zagreb, 1696

von Palm, Karl Franz. Notitia rerum Hungaricarum. Ed. iii., novis curis recognita, 1785. str.474

Živković, Pavao. Turska osvajanja Slavonije, Srijema i Baranje (etničke i konfesionalne promjene kao posljedice tih događaja). Filozofski fakultet Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, Osijek, R Hrvatska,22.-25. rujna 2005. U: Fleck, H.-G. i Graovac, Igor. Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 10/1, Zagreb, FNSt i Zajednica istraživača Dijalog, 2005

Živković, Tibor. De Conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Istorijski institut Beograd, Posebna izdanja, Book 62, ISBN 9788677430962, 2012

Wilkes, John. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000

Windek, Eberhard. Denkwürdigkeit zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, Berlin, 1893

Yee, Sienho. The New Constitution of Bosnia and Herzegovina. European Journal of International Law 7:2, 1996.

ekologija.org

Earthquake prediction & monitoring
Quake Forecast: www.seismo.info


yellowpages.ba


World largest hosting provider